ADHD (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder – poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću) je poremećaj u psihičkom razvoju koji utiče na sposobnost djeteta da se fokusira i kontroliše impulse.

Tačan uzrok i dalje nije poznat, ali se smatra da su uključeni poremećaj na nivou jedinjenja koja prenose impulse u mozgu (neurotransmiteri) i traumatski događaji u djetinjstvu. Dokazano je da aditivi i šećer ne mogu uzrokovati ADHD jer je on prisutan od rođenja. Poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću ometa funkcionisanje i razvoj. Iako uvijek počinje od djetinjstva, može ostati neprepoznat do adolescencije ili odrasle dobi.

Poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću možemo podijeliti u tri grupe:

• Nedostatak pažnje – otežano održavanje pažnje, završavanje zadataka i organizovanje aktivnosti.
• Hiperaktivno-impulsivni – prekomjerni pokreti, nemirnost (vrpoljenje), impulsivne aktivnosti.
• Kombinovani – kombinacija prva dva oblika.

Za postavljanje dijagnoze mora biti prisutno 6 ili više znakova ADHD, odnosno 6 iz svake grupe u slučaju kombinovanog tipa ADHD.

Klasični simptomi nedostatka pažnje:

• Otežana pažnja prema detaljima i česte nepromišljene greške
• Otežano fokusiranje na zadatke ili igru
• Utisak da dijete ne sluša kada mu se obraćamo
• Nemogućnost praćenja uputstava, nemogućnost dovršavanja školskih obaveza ili poslova kod kuće
• Otežano organizovanje zadataka i aktivnosti
• Izbjegavanje ili izražavanje nezadovoljstva pri aktivnostima koje zahtijevaju veliki mentalni napor
• Često gubljenje stvari koje koriste pri aktivnostima (igračke, školski pribor)
• Lako odvlačenje pažnje
• Česta zaboravnost

Klasični simptomi hiperaktivnosti i impulsivnosti:

• Nervozni pokreti ruku i nogu ili nemirnost prilikom sjedenja (vrpoljenje)
• Napuštanje mjesta kada se očekuje da negdje ostane (učionica, autobus)
• Trčanje ili penjanje po nameštaju pri neprikladnim situacijama
• Nemogućnost igranja u tišini
• Često u pokretu
• Pretjerana razgovorljivost
• Često odgovara brzo, prije nego što se završi pitanje
• Prekidanje ili upadanje u riječ drugima (prilikom igre, razgovora)

Važno je znati da su znakovi ADHD uvek prisutni u više različitih situacija – i kod kuće i u školi ili drugim javnim mjestima. Ovi znakovi moraju ometati funkcionisanje djeteta u društvu i obrazovnom sistemu kako bi se postavila dijagnoza ADHD. Pojedinačni simptomi koji se javljaju samo u jednoj vrsti okruženja nisu znak ADHD.

U osnovi ADHD su problem sa održavanjem pažnje, koncentracije i istrajnosti u obavljanju zadataka. U predškolskom uzrastu mogu se javiti problemi sa komunikacijom koji daju utisak da dijete ima problem sa socijalnim interakcijama.

U školskoj dobi simptomi više podsećaju na nepažnju usljed nemirnosti. Mogu biti prisutni impulsivnost i neprimjereno izražavanje. Agresivnost je rijetka, ali oko 60% mlađe djece može imati napade bijesa.

Kod starije djece češća je niža tolerancija na frustraciju. Skoro polovina djece sa ADHD može imati poteškoće u učenju u vidu otežanog čitanja, matematike ili pisanja. Vrlo je često ostavljanje nedovršenih zadataka i prelazak sa jedne nedovršene aktivnosti na drugu.

Da li su djeca zaista hiperaktivna?

Kratak odgovor je ne – djeca prirodno imaju više energije i potrebe za mentalnom stimulacijom. Upravo zato tako brzo uče jezike i razvijaju načine da se snalaze u svom okruženju.

Djeca prirodno imaju pojedine karakteristike koje podsećaju na ADHD, ali se u osnovi razlikuju. Djeca imaju mnogo energije, znatiželjna su i žele da istraže svijet oko sebe. Često imaju momente sa mnogo energije i zabavlja ih aktivna igra koja može podsjećati na hiperaktivnost.

Mlađa djeca mogu vrlo brzo izgubiti interes za aktivnosti koje ih odmah ne zabave.

Prirodno je da djeca ponekad budu impulsivna. Impulsivnost je posebno česta kada su uzbuđeni i ne razmišljaju o stvarima koje rade.

Znatiželja je prirodna dječija karakteristika i prirodno je da im pažnju odvuku interesantne stvari.

Neprimjereno ponašanje u vidu korištenja psovki je samo imitacija ponašanja odraslih, jer djeca primijete kako određene riječi imaju eksplozivan uticaj na osobe koje ih čuju.

Plač, posebno kod novorođenčadi, ima fiziološku korist. Reakcija je na glad, promjene temperature ili osjećaj nelagode. Svrha dječijeg plača je privlačenje pažnje što je i važno jer upravo od pažnje odraslih zavisi njihovo preživljavanje. Kako dijete odrasta, na roditeljima i starateljima je da ih nauče drugim načinima za privlačenje pažnje, odnosno komunikaciju.

Odbijanje spavanja koje se može javiti oko druge godine života uglavnom je posljedica nevoljnosti da se dijete odvoji od staratelja, makar to bilo samo psihički na nekoliko sati. Rutina koja uključuje igračke, uspavanke i provođenje vremena sa djetetom pred spavanje može smanjiti otpor prema snu.

Uopšteno govoreći, djeca uzrasta oko 2 godine su aktivna i rijetko kad miruju. Do 4. godine se održava visok nivo aktivnosti i glasne igre. Ovako živahno ponašanje ponekad djeluje zabrinjavajuće ili nije u skladu sa očekivanjima roditelja, ali je za mlađi dječiji uzrast sasvim prirodno. Vrlo je važno da se nivo aktivnosti djeteta ne utvrđuje samo na osnovu nivoa tolerancije osobe kojoj to smeta.

Kažnjavanje djece zbog velike aktivnosti uglavnom ima suprotan efekat i povećava nivo aktivnosti. Adekvatna alternativa su izbegavanje situacija u kojima dijete mora dugo da miruje i pronalaženje pravog načina komunikacije.

Šta ako dijete zaista ima ADHD?

Djeca sa ADHD uglavnom ne prerastu nedostatak pažnje, ali obično postanu manje impulsivna i hiperaktivna sa godinama.

Vrlo je važno dijagnozu postaviti na vreijme i djetetu pružiti psihološku pomoć kako bi se olakšao svakodnevni život. Loše liječen ili neprepoznat ADHD je faktor rizika za nisko samopouzdanje, anksioznost, depresiju i zavisnost o alkoholu ili drogama u adolescenciji i odrasloj dobi.

U liječenju ADHD koriste se bihevioralna terapija i psihostimulansi. Bihevioralna terapija je psihoterapija zasnovana na dokazima. U predškolskoj dobi najčešće je potrebna samo bihevioralna terapija, a kod nešto starije djece mogu se uključiti i lijekovi. Najčešći neželjeni efekat psihostimulansa koji se koriste u liječenju ADHD u djetinjstvu jeste smanjenje apetita. Ako se uzimaju visoke doze ovih lijekova, treba pratiti visinu i težinu djeteta jer mogu usporiti njihov rast. Pored psihostimlansa u terapiji ADHD mogu se koristiti neki lijekovi inače namijenjeni liječenju depresije ili anksioznosti.

Kada nema značajnih problema u ponašanju, lijekovi mogu biti jedina terapija ADHD. Međutim, kako bi se djetetu pružila pomoć u organizacijskim i drugim vještinama značajna je bihevioralna terapija koju sprovode dječiji psiholog ili psihijatar. Značajno je prilagođavanje roditelja na potrebe djeteta i uvođenje strukture, rutine kao i planiranje ponašanja u školi.

Kreativnost i produktivnost odraslih osoba kojima je dijagnoza ADHD postavljena u djetinjstvu u velikoj većini slučajeva nisu narušene. Prilagođavanje na poslu je uglavnom bolje nego prilagođavanje školskim obavezama.

Šta možemo zaključiti?

Normalno dječije ponašanje je teško, a možda i nemoguće, definisati. Percepcija normalnog se razlikuje od osobe do osobe i svi nemamo isti nivo strpljenja. Međutim, djecu ne treba posmatrati kao male ljude već kao to što jesu – djeca. Brz način života i stres negativno utiču na roditelje i staratelje, a to se odražava i na djecu koja nemaju kapacitete da razumiju zašto se od njih nešto zahtjeva. Izuzetno je važno dati im šansu da kroz pozitivna i negativna iskustva nauče šta je ispravno, a šta pogrešno. Potiskivanje dječijih karakteristika poput znatiželje, razigranosti i neozbiljnosti nema pozitivne rezultate.

Razgovor sa prijateljima i  poznanicima koji takođe imaju djecu može biti koristan, ali nikako ga ne treba koristiti kao dijagnostički alat. Vrlo je jasno kako sve odrasle osobe nisu iste – naravno da ni sva djeca ne mogu biti ista.

Brige i zapažanja vezana za psihički razvoj svog djeteta uvek prodiskutujte sa stručnjacima čija je uloga praćenje i razumevanje djece – pedijatrom i dječijim psihologom.