Medicinska dijagnostika u ginekologiji služi da brzo i tačno otkrije uzrok tegoba, omogući pravovremeno liječenje i spriječi komplikacije. U praksi se oslanjamo na tri stuba: razgovor s pacijenticom (anamneza), klinički pregled i ciljane dijagnostičke pretrage (laboratorija i slike).

Kod anamneze posebno je važno pitati o trajanju i tipu krvarenja, bolovima, plodnosti, ranijim operacijama, lijekovima i seksualnim navikama. Ove informacije usmjeravaju daljnju provjeru i pomažu razlikovati hitne od manje hitnih stanja.

Klinički pregled uključuje opći pregled, pregled dojki i ginekološki pregled (per vaginam i pregled vrata materice). Palpacijom i ginekološkim pregledom liječnik traži znakove kao što su povećane jajne ili maternične tvorbe, osjetljivost u zdjelici ili promjene na grliću materice.

Za većinu ginekoloških problema prvo izborno sredstvo za snimanje je ultrazvuk (transvaginalni ili transabdominalni) jer je brz, siguran i vrlo informativan pri procjeni mioma, cista, endometrija i trudnoće izvan maternice. Ultrazvuk je ključan u početnoj dijagnostici kod bola u zdjelici i nepravilnog krvarenja.

Kod nepravilnih i obilnih krvarenja dijagnostički put obično uključuje laboratorijske nalaze (hemoglobin, hormoni), ultrazvuk i, ako treba, procjenu endometrija (biopsija ili histeroskopija). Ovakav pristup pomaže razlikovati strukturne uzroke (npr. miomi, polipi) od hormonskih poremećaja.

Endometrioza i kronični zdjelični bol često zahtijevaju kombinaciju kliničke procjene, ciljane sonografije i u nejasnim slučajevima laparoskopske potvrde. Rana i precizna dijagnoza smanjuje dugotrajne posljedice i poboljšava kvalitet života.

Za prevenciju raka vrata materice i ranu dijagnostiku, skrining testovi poput Papanikolau citologije (PAP) i testiranja na visokorizične tipove HPV-a su standard. Preporučeni intervali ispita variraju ovisno o dobi i vrsti testa; testiranje na HPV postaje sve važnija metoda u ranom otkrivanju promjena koje mogu voditi ka karcinomu.

Molekularne metode (PCR, genotipizacija HPV-a) i napredne laboratorijske tehnike sve češće se uvode u svakodnevnu praksu jer poboljšavaju tačnost dijagnoze i omogućuju ciljano liječenje. Kod sumnje na infekcije, uzimaju se brisevi za mikrobiološku analizu i PCR testove.

Zaključak: Dobro vođena dijagnostika u ginekologiji zasniva se na pažljivo uzetoj anamnezi, ciljanoj kliničkoj procjeni i pravilnom izboru testova (ultrazvuk, laboratorija, biopsija, molekularni testovi). Redovni pregledi, adekvatan skrining i rana obrada simptoma ključni su za očuvanje zdravlja žena.